Dudica
Admin
Posts : 809
Join date : 2010-09-24
Age : 35
Location : Srbija
 | | Naslov komentara: TOŠE: MIT NOVOG DOBA 2010-12-26, 05:54 | |
| Zvijezda je ugašena – stvoren je mit!
Pod ovim je naslovom zagrebački novinar Zoran Stajčić objavio kolumnu u kojoj analizira značajke Toše Proeskog, ne samo kao pjevača nego i u ulozi moguće nove kulturološke pojave u domaćem pop miljeu.
Ključ njegovog uspjeha bila je istinska i iskrena ljubav prema glazbi, konstatira Stajčić i ovako nastavlja:
To se pokazalo kao najbolje oružje u borbi protiv estradnog kiča koji je promijenio svjetonazore ovdašnje publike koja je odrastala tijekom ratnih devedesetih pa sve do danas.
U tom periodu estradu su prestale zanimati pjesme. Sve drugo bilo je važnije: scenski imidž, plastične operacije, šepurenje u skupim krpicama koje su 'zvijezde' kupovale po privatnim stanovima u kojima su šaneri konstantno imali rasprodaje i blebetanje u medijima. Takvo ponašanje uzelo je danak, tko god je od publike imao i najmanje aspiracije prema glazbi, gnušao se te parade neukusa i primitivizma. Takva situacija na sceni je bez iznimke vladala od Vardara pa do Triglava.
U takvoj situaciji potpuno poljuljanih vrijednosti pojavljuje se jedan mladi i nadobudni Makedonac iz Kruševa čiji glas je podsjećao na Čolićev iz vremena dok je potonji palio cijelu bivšu drzavu svojom glazbom i izgledom na stadionskim koncertima, koji je bio potpuno predan glazbi, i to pop glazbi koju je odlučio raditi i izvoditi kvalitetno i, što je najvažnije, razumljivo mladoj publici.
Bio je miljenik tinejdžerica, a idila je povećana i činjenicom što je skupljao plišane igračke koje su mu obožavateljice bacale na binu. Kad je napunio sobu plišanim igračkama, donirao ih je domu za nezbrinutu djecu. Da se neki drugi pjevač tako ponašao, vjerojatno bi bio javno ismijan, ali Toše je imao karizmu i njemu se vjerovalo.
On i dalje nije dozvoljavao srozavanje kvalitete vlastite glazbe, naprotiv, bio je sve bolji, a što je najvažnije, iz njega nije izbijala glad za tiražama, koja je kod nekih drugih tako očita. Stoga nije čudno što je dobio titulu UNICEF-ovog ambasadora dobre volje, a njegovim likom i djelom su se inspirirali i autori stripa o superheroju 'Super Toše'.
Prst sudbine koji se umiješao tog kobnog 16. listopada na autocesti Zagreb – Lipovac ugasio je život mlade zvijezde, ali je nedvojbeno označio i stvaranje jednog mita. Mita da je i na ovim prostorima postojao netko tko je predanim radom, kvalitetom, dobrom voljom i entuzijazmom dokazao da dobra glazba ne poznaje granice i da trud u tom smjeru nikako nije uzaludan – završava Zoran Stajčić.
Njegovu sam kolumnu citirao u nešto skraćenom obliku, ali suština je ostala nepromijenjena.
Ništa ni dodati ni oduzeti ne mogu, u vezi s Tošetom Proeskim. Ali, osjećam potrebu nešto dodati u vezi s nama, koji mitove stvaramo ili uništavamo.
Podsjetit ću na dva slična povijesna događaja.
Kada je u rano proljeće 1993. godine u saobraćajnoj nesreći poginuo Tomislav Ivčić, radijski i televizijski programi u Hrvatskoj su prekidani i vijest objavljena s nevjericom i u potpunom šoku. Bile su to ratne godine, pa takvog medijskog odjeka nije bilo u Srbiji i pogotovo u Bosni i Hercegovini, koja je proživljavala vlastitu tragediju globalnog razmjera. U drugim okolnostima, pjevač koji je imao desetine mega-hitova (Gorka rijeka, Večeras je naša fešta itd.) i ukupni prodani tiraž od približno 2,5 miliona (!!!) nosača zvuka sigurno bi u cijeloj regiji dobio jednaku pažnju.
Svaki je 'in memoriam' tada završavao riječima otprilike ovako sročenim: Uvijek ćemo te se sjećati i njegovati tvoju pjesmu.
Danas – nisam siguran da nove generacije uopće poznaju muziku Tomislava Ivčića. Broj emitiranja njegovih pjesama u radijskim programima (čak u samoj u Hrvatskoj) sigurno je zanemarljiv ili – to je bar sigurno – ne odgovara zaklinjanju od prije 15-ak godina. Zato je pjevač u dobroj mjeri već zaboravljen.
Vijest o smrti Davorina Popovića, legendarnog Pjevača, osobe koja je bila zaštitni znak Indexa, 18. 6. 2001. godine, bez sumnje, zaustavila je dah ili natjerala suze u očima stotina hiljada ljudi iz cijelog regiona. Davorin nije bio samo vanserijski pjevač. Bio je osobit, karizmatičan, izuzetno cijenjen od struke, omiljen u populusu. O njegovim moralnim vrednotama zabilježene su brojne legende. Obećanja o vječnom pamćenju ne trebam onda, ni naglašavati.
Ali, po pravilu, pamćenje mase vrlo je nesigurno. Zapravo, vremenom izblijedi ako ulogu čuvara sjećanja ne preuzme sistem.
I tu dolazimo na ključnu temu. Sistem je ovdje jadan, jer kad ne može voditi pravu brigu o živima, kako će o onima kojih više nema?
Uspomena na Davorina Popovića, kako-tako sistemski se čuva muzičkom nagradom u BiH koja je nazvana "Davorin". Unutar tog "sistema" realizirana su tri 'Tribute to Indexi' koncerta, objavljena je prva i jedina biografska knjiga i fotomonografija o grupi, potaknuta dva kompilacijska albuma "Indexi u inat godinama" i – sve to uz veliki otpor, osporavanja ili podmetanja nekih uskogrudnih krugova, nigdje drugdje nego u rodnom Davorovom Sarajevu. Da bi, istovremeno, državna ministarstva kulture sve pobrojane projekte potpuno ignorirala!
Kada je u proljeće ove godine otvoren renovirani Dom mladih, legendarni sarajevski koncertni prostor kojeg su i Indexi i publika smatrali njihovim drugim domom, ovaj je autor intimno očekivao da će taj Dom mladih, u nekom svom kutku imati svetilište Indexa. Smionija su očekivanja bila da Dom mladih postane i muzej – ako ne Indexa, onda grupno svih značajnih autora čuvene sarajevske pop-rock škole.
Znate li šta ti autori i izvođači – dakle, Indexi, Ambasadori, Zdravko Čolić, Bijelo dugme, Plavi orkestar, Crvena jabuka i drugi – imaju u Domu mladih? Po jednu fotografiju na zidu, uz pedesetak drugih, ničim istaknute.
O tom sistemu govorim.
Mi, ovdje, na Balkanu, uvijek smo euforični. Euforično smo obećali i Tomislavu Ivčiću, i Davorinu Popoviću, i Bodi Kovačeviću, sada i Tošetu Proeskom da ih nikada nećemo zaboraviti.
Tako je u toj novoj euforiji ovih dana grupa Tošetovih fanova u Sarajevu pokrenula inicijativu i počeli su skupljati potpise da se sarajevski Dom mladih nazove – po Tošetu Proeskom. Uz neizmjerno štovanje Tošeta, njegovog pjevanja i jednako toliko, ili čak i više, njegove osobnosti, mislim da je ovaj prijedlog – nakon svega što sam ranije izrekao – samo ishitrena i neutemeljena euforija.
Ako će bilo šta značiti, samo kao lekcija ili kao upozorenje, onda ću samo još ovo kazati: ni ove godine, a niti prošle, kada je bilo pet godina otkako je umro Davorin Popović, na godišnjicu njegove smrti cvijeće na njegov grob nije položio niko osim obitelj uz par najintimnijih prijatelja. Niko od onih što su prije pet godina plakali pred TV kamerama i zakljinjali se...
Bude li s Tošetom drukčije, a srcem se nadam da hoće, to neće biti pobjeda samo njegove pjesme i svega onoga što je opisao kolega Stajčić, nego i pobjeda za novu generaciju, koja će pokazati da može biti bolja, poštenija i dosljednija od nas koji smo već pokazali da svoja obećanja zaboravljamo.
glas.ba | |
|
